Finale 2011 Producirani radovi Arhiva Finale 2012

 

 

 

 

Marija Djordjevic

Mirna do marta
Mirna do Marta je kućni mjuzikl. Glavni junak je penzionerka koja živi na selu. Žanr u kome nema mesta i situacije u kojem ne može da se peva i igra (na pijaci− My Fair Lady, na požarnim stepenicama− West Side Story, u fabrici, tokom i posle ubistva − Dancer In The Dark ili pak u zatvoru − Jail House Rock), seli se u jedan „normalniji“ prostor kod moje majke u Lipovicu. Njena tvrdnja da je svaki dan isti tj.da postoji obrazac od koje njen prosečan dan malo odstupa, polazište je ovog rada. Hor koji peva, prati je dok obrađuje baštu, hrani životinje, ide na popodnevnu dremku, gleda TV . Uobičajeni ritam kojim obavlja te radnje, kroz ritam i igru se menja i svakodnevica postaje... (skoro) zavodjiva. 9min video


Po ovakvom danu
Subjekat ovog rada je tokom perioda od jednog meseca vodio dnevnik događaja. On revnosno beleži svoje radnje (od 10:50 doručkujem, 11:o7 – 11:33 gledam TV, 16:45 susret sa B.V.). Tonski beleži i pojedine razgovore koje je vodio. On je savršeni špijun samog sebe. Od prikupljenog materijala sastavila sam scenario jednog njegovog prosečnog dana. Ceo dan je isplaniran, određen od jutra do večeri. Kada, gde, šta i sa kim. Osoba sa kojom se sastaje u kafani dobija dijalog koji izgovara, čovek koji mu stane pri stopiranju nailazi u tačno vreme i izgovara svoj deo teksta, zna se šta će jesti, kada će uključiti TV. Skoro ništa nije prepušteno slučaju. Po ovom scenariju subjekt izvodi svoj dan koji je fikcija (zasnovana na stvarnosti kao što se naglašava u pojedinim filmovima) jedina publika i svedok ove izvedbe je kamera koja ga celim putem prati. Materijal od koga je sačinjen video rad Marije Đorđević Po ovakvom danu uspostavlja i ispostavlja jedan pogled u tok običnog dana jednog čoveka. Od buđenja do ponovnog sna, ova kratka skica deluje kao fon, ogoljena pozadina na osnovu koje je moguće naslućivati i graditi nove naracije, poređenja i poglede. Montirani linearni tok kombinovan je od diskretnih, gotovo uhodničkih, sekvanci u kojima se kamera povlači i okoliša do vrlo bliskih saputničkih kadrova. Kao da se uljez koji ulazi u subjektov život pretvara na trenutke u mogućeg zaštitnika; ali praćeni nikad nije svestan prisustva pratioca. Ponekad se čini da su to momenti u kojima uspevamo da zamislimo sami sebe kako izgledamo posmatrani spolja pri najobičnijim radnjama: budim se, perem zube, vozim se gradskim autobusom, stopiram, krećem se, kupujem u pekari… isprobavamo objektivnost sopstvenog pogleda. Ali šta je objektivnost, da li ona postoji, da li je istisnuta ako se poetičnost neprimento uvukla? Obejktivnost postoji kao sporazumna stvar, a poetičnost je prisutna jer izvire iz prepoznatljivih obrisa, zvukova i situacija, ma koliko ovaj video rad delovao svedeno, na čudan način repetativno ustrojeno dok je jedini kratki fragment dijaloga koji se jasno čuje topao. Minimalizam blokova od kojih je komponovan rad Marije Đorđević u prvi mah stvara utisak da su ključni događaji dana namerno izostavljeni, da se krećemo po obodu, ali ukoliko se prati vremenski rasopred segmanata, istovremeno se uviđa kako oni potpuno ispunjavaju vreme i da čak i ono što je odsutno ne ostaje nezabeleženo. Po ovakvom danu je jedan od koraka ka viđenju dnevne „rutine“, to je melanholično naslućivanje moguće razlike. Upravo to naslućivanje otvara različite smerove za druge korake po ovakovom danu. Tekst Maide Gruden 9min video


Tu u gradu u velikim zgradama/Oko kuće
Jedan pored drugog, sučeljeni se nalaze kolekcija ručno napisanih oglasia o prodaji nekretnina sada, nenaseljenih ali posedovanih(Lipovica, okolina Beograda) i zapis o jednom pojedincu koji je lucidno rešavao svoje i stambene probleme svoje porodice i prijatelja u prošlosti(audio). Ovo je transkript audio dela. ”U tim novim zgradama je bilo puno stanova koji pripadaju nekoj velikoj firmi, koja još nije napravila raspodelu . Imaju svoje stanove, imaju liste i dok komisija ne odluči, ne sabere bodove, dok se ne reše neke tužbe izmedju dva, tri kandidata ko će dobiti taj stan, stan je bio zaključan i prazan. I taj moj prijatelj je postao prosto stručnjak da kad vidi zgradu proceni na kojem spratu je neuseljen stan. Na razne načine :da l’ nema zavese, da l’ nema svetlo, on to proverava danima, vidi da niko tu ne dolazi. Stavljao je šibice u vrata ili selotejp, pa dolazi i proverava da li se otvaraju ili ne. Kad vidi da se vrata ne otvaraju nedelju, dve, da nema otirača, nikakvih tragova da tu neko ulazi, pa još ako nema na vratima imena, je l’ , nego čista vrata, on je provaljivao u taj stan. Da, burgija ili ona klješta pa se ona patent brava odvali i otvore vrata. On je sa sobom nosio rezervnu patent bravu, burence, ključeve da može istog časa da tu bravu zavuče, zašrafi i stavi svoj ključ. Bio je zakon da ako provalite u stan u kome ima stvari, koji je useljen, to je zakonski kažnjivo. Ali ako provalite u stan koji je potpuno prazan, neuseljen, to nije bilo krivično delo. U slučaju da iz te firme dodje neka porodica i kaže: ”To je naš stan”, on bi bez problema rekao u redu, izvol’te, ja se do sutra iseljavam odavde, odlazim, nisam bušio zidove, nisam uradio nista(stvarno nije urnisao stan ni na koji način, vodio je jako računa da prosto ne dira ništa, da parket ostane zaštićen tepihom) … On bi se u tom momentu preselio samo na neki sedmi ili četvrti sprat gde je isto tako imao ”svoj”, obeležen stan sa nekim imenom Petrović, Mihajlović, koje je on nalepio na vrata i obeležio kao svoj.” iz razgovora sa B.K.


 

 

Web site

https://marijadjordjevic.wordpress.com