Finale 2011 Producirani radovi Arhiva Finale 2012

 

 

 

 

Mića Stajčić

Druže naš koji si na nebesima

Ujedinjavajući Jugoslaviju Tito je ukinuo postojeće religije i postavio sebe na mesto vrhovnog božanstva. Da bi nova vera opstala, redovno su upražnjavani rituali, svetkovine, simboli, molitve, zakletve...  Jedno od njih je i praznik rođenja bogočoveka – 25. maj.

Ovaj ekstremni kult ličnosti koji je donosio blagostanje narodu za Titovog života smatram indirektno odgovornim za krvavi rasplet koji je usledio. Njegova smrt je prekretnica, a njegov grob je jedno vreme bio svetilište religije koja se polako gasila i ustupala mesto starim besmrtnim bogovima. Činjenica da na grobu nema petokrake posebno je zanimljiva. Kao da svedoči o njegovoj veličini koja se uzdiže iznad simbola kojima se koristio da bi manipulisao narodnim masama.

Instalacija je realizovana na zadatu temu “25. maj” u okviru Mikser festivala. Sastojala se od replike Titovog groba  i prateće muzičke kompozicije  Richard Strauss- Also Sprach Zarathustra (glavna tema filma 2001 Space Odyssey).


Over The Rainbow

 

Ova instalacija je inspirisana aktuelnom gej revolucijom. Prevashodno, odnosi se na pitanje dece iz gej brakova i njihove percepcije na relaciji tata - mama u poredjenju sa Diznijevim aseksualnim simbolima detinjstva. Sastoji se skulpture Mikija i Paje na postamentu koji se okrece i podseca na veliku deciju igracku, duge i muzicke podloge: "Somewhere Over The Rainbow".

Sledi tekst Jovane Stokic:

Instalacija Over the Rainbow ima specificnu dimenziju u odnosu na kontekst i sredinu u kojoj je stvorena i u kojoj se prikazuje. Ja je vidim kao jednu vrstu “prigodne skulpture”. Čini mi se da je važno napomenuti da skulptura koja ima prigodni karakter ne mora da znači da podrzava status quo. Naprotiv, ona samo ima povod u širem polju kulture i vezana je za izvesnu pojavu koja ima svoje koordinate u vremenu prostoru. Tako, Mića ovde referiše na dogadjaj koji je u Srbiji imo sramnu istoriju - Gay Pride Parade - javno okupljanje ljudi homoseksualnog opredeljenja koji širom sveta na ovaj način obeležavaju svoja osnovna ljudska prava. U zatvorenoj, homofobicnoj I ksenofobicnoj Srbiji, prvi ovaj dogadjaj završio je izuzetno neslavno pokazujuci kako ni institucije sistema nisu bile spremne da obezbede slobode svojim gradjanima, niti su posebno zainteresovane da razumeju različitost.  U trenutku kada je ova tema, s pravom, ponovo actual, umetnik želi da svojom provokativnom instalacijom otvori dijalog.

Daleko je Mićin rad udaljen od politički ispravne umetnosti koja bi diktirala ljudima etički sadržaj i samim tim poništavala svoju umetničku prirodu – postavši propaganda. Njegova instalacija ne zastupa nijedan, ma koliko ispravan politički stav. Ona se, na igriv način, obraća publici da bi ih, uznemirila. 

Skulptoralna instalacija Over the Rainbow koristi poznate, emblematske Disneyeve junake - Mikija I Paju Patka na zazoran nacin.  Za umetnika nije bilo samo važno da šokira - mnogi umetnici (na primer Jim Dine ili Paul McCarthy) zašli su mnogo dublje u sferu zazornog  i grotesknog de-stabilišući čistunske likove kako ih je Disney zamislio.  Mićin pristup ovim popularnim likovima  podjednako je udaljen od čistunstva  koliko je udaljen od politički korektne propagande. Umetnik se poigrava sa sentimentalnošću onoga koji posmatra rad - pre svega u odnosu na koncept  čistog detinjskog’. Mića, čini se, veruje da je ovaj konstrukt lažan - detinjstvo je samo u sentimentalizovanoj tradicionalnoj verziji dogadjaja - čisto i nevino. Ili, kako u to i sam voli da veruje, nije skroz siguran – te stoga postavlja ovakvu dilemu i pred posmatrača. Ako nam je ovakav odnos prema detinjstvu serviran od strane dominantne popular kulture, onda ostaje da ga preispitamo. Istovremeno,  ostaje posmatraču potrebno da se oseti pomalo neugodno kada se dopadljivi junaci nadju u ‘nepristojnoj’ situaciji. Na širem planu istorije i kulture specificne sredine u kojoj se izložba dešava, neosporno  je da umetnik svrsishodno priziva kontroverzu da bi naznačio i svoju veru u moć umetnosti da izazove, ako ne transformaciju društva, ono barem preispitavanje. Na ovaj način, Mića se približio utopijskoj dimenziji Beuysove ideje o društvenoj skulpturi I umetniku kao agensu promena.

Ostaje nada da ova instalacija može da bude dovoljno  uzbudljiva za posmatrača i da prenese značenje iz polja estetskog u polje etičkog. Vizuelno provokativna  instalacija tako bi delovala  kao ‘nežni okidač’ koji poziva na sagledavanje svih aspekata ovog društvenog fenomena i ukaže na neophodnost tolerancije.


Aplauz

Ovakav aparat je tipičan za pojedine TV emisije u kojima se koristi radi informisanja  lažnog gledališta kada treba da se začuje pljesak a kada da prestane. Doživljavam ga kao jednog od reprezentativnih proizvoda potrošačkog društva.

Postavljen u praznoj prostoriji u okviru galerijskog prostora transformiše se u redimejd objekat, čime postaje ono čemu se tapše tj. cilj samom sebi.

 


 

O meni

Rođen sam u 1977. godine u Beogradu. Studirao sam informatiku na FON-u i vajarstvo na Fakultetu Likovnih Umetnosti u klasi profesora Mrđana Bajića. Osim skulpture, u svom izražavanju koristim se i performansima, instalacijama, readymade-om, fotografijom, video radovima... Tema su mi najčešće pop kultura, računari, potrošačko društvo,  razni tabui, društvo u globalu. 

Samostalna izlaganja:             

   2010. “Kontraspekcija”, Umetnicki centar UBSM, Beograd

   2010. “+PDV”, Magacin u Kraljevića Marka, Beograd

   2010. “Interakcija provokacija komunikacija”, galerija Dvorište, Pančevo

   2010. “Over The Rainbow”, galerija Remont, Beograd

   2009. “Sloboda zbunjuje”, Magacin u Kraljevića Marka, Beograd

   2009. “Street Car Performans”, Austrijski kulturni forum, Beograd

 

Web site

mravorad.com